I tako ti se ja (opet) zaljubih! Sad znam kako je to Halidu bilo kad je "zanesen tom ljepotom dobio volju za životom..." Al' neka, "zaljubih se i ne žalim, pokraj nje ću da ostarim!" Ako te interesuje ko je ona, odakle je, kakva je (da prostiš) - ostani sa mnom par minuta - i sve će ti se samo kaz'ti... Ništa neću sakriti, biću iskren i sve ću ti u detalje ispričati, i kako je bilo i kako jeste. I kako će tek biti...
Poznavao sam je već dugo, zapravo otkako sam početkom '90-tih došao u Švicarsku. Čim sam je prvi put ugledao pogled mi je ostao prikovan za nju. Kao iz pjesme - zelenooka, vilovita, plahovita, ponosna, ide žustro svojim putem i ne haje za prepreke. Upozorili su me odmah, oni koji su je poznavali i koji su se usudili joj prići:
"Amire, ne igraj se sa njom, svi oni koji je nisu ozbiljno shvatili zažalili su a mnogi su i glavu zbog nje izgubili".
Nije im puno trebalo da me zaplaše. Upoznao sam još u djetinjstvu jednu njenu daljnju bosansku rodicu. Doduše, nije bila na prvi pogled tako lijepa i očaravajuća kao ova Švicarkinja, ali mi je ta Bosanka bila prva u životu i namah sam se preko ušiju zaljubio u nju. Plavuša. Bila mi je tu, odmah u komšiluku, samo pređem preko puta i eto me kraj nje. I dugo, dugo i često sam bio sa njom. Najviše ljeti. Mogao sam ponekad i satima da sjedim kraj nje, bio sam presretan i time da je samo gledam i slušam, a kamoli nešto više... Često sam odlazio od kuće njoj a da nisam nikome htio reći ni kuda ni kome idem.
"Nisam htio ili nisam smio - vrag bi me znao", rek'o bi Zubac Pera. Prva iskustva, razne položaje i pokrete sam sa njom naučio. Ah, šta sam sve radio... šta ćeš, bila je to mladost-ludost. Koliko god ona bila mirna i koliko god da sam mogao da radim šta hoću, znao sam ponekad i zažaliti kada pretjeram, pa sam zbog te Bosanke par puta jedva ostao živ i zdrav. Kada sam u Švicarskoj vidio ovu njenu rodicu dugo sam bio na odstojanju i nisam ni pomišljao da joj priđem. Sve ove godine boravka u Švicarskoj pogled na nju iznova me oduševljavao i moram priznati sve više i više izluđivao. Često sam bio blizu odluke da joj konačno priđem i da pokušam da je osvojim. Par puta sam zaista bio odlučan da napravim taj prvi korak ali se uvijek dešavalo da je baš tada neko previše hrabar nastradao zbog nje i to me pokolebalo u mojoj namjeri.
"Nisam htio ili nisam smio - vrag bi me znao", rek'o bi Zubac Pera. Prva iskustva, razne položaje i pokrete sam sa njom naučio. Ah, šta sam sve radio... šta ćeš, bila je to mladost-ludost. Koliko god ona bila mirna i koliko god da sam mogao da radim šta hoću, znao sam ponekad i zažaliti kada pretjeram, pa sam zbog te Bosanke par puta jedva ostao živ i zdrav. Kada sam u Švicarskoj vidio ovu njenu rodicu dugo sam bio na odstojanju i nisam ni pomišljao da joj priđem. Sve ove godine boravka u Švicarskoj pogled na nju iznova me oduševljavao i moram priznati sve više i više izluđivao. Često sam bio blizu odluke da joj konačno priđem i da pokušam da je osvojim. Par puta sam zaista bio odlučan da napravim taj prvi korak ali se uvijek dešavalo da je baš tada neko previše hrabar nastradao zbog nje i to me pokolebalo u mojoj namjeri.
I konačno - pretprošlo ljeto se i "to" desilo. Bila mi je ono što se kaže "uzavrela krv", ljeto i jeste, i rekao sam sebi:
"Sad ili nikad!"
Izabrao sam dan, trenutak i mjesto kada mi se učinilo da je najlakše da joj priđem. Stajao sam par sekundi koji su mi se učinili kao sati i u jednom trenutku ludosti (drugačije ne mogu nazvati to stanje) jednostavno sam skočio. Da, baš tako - skočio!
Ona je bila poprilično hladna i znao sam, ako budem odugovlačio biće mi sve teže da napravim taj prvi korak. Kada sam ušao u nju osjetio sam da je zaista hladna kao led, toliko hladna da su mi trnci cijelim tijelom prošli kao da sam strujni udar doživio. Ona, mada hladna, bila je i itekako divlja, prevrtala me, bacala me lijevo-desno, ostajao sam par puta bez daha, ali kada sam konačno bio u njoj nisam htio tek tako da izađem iz nje. Tolike godine čekanja, gledanja, maštanja... htio sam da je osjetim, da ostanem što duže mogu u njoj, dok imam i posljednji atom snage u sebi i da pokušam nadoknaditi sve propuštene godine...
Ušao sam u nju u dijelu grada koji se zove Altenberg, a izašao kod gradskog kupališta Lorraine. Bilo je to nevjerovatnih, uzbudljivih, ma jednom riječju nezaboravnih dvadesetak minuta.
Rekoše mi da se zove Aare, čudno ime za rijeku. Nisam nikad zasigurno saznao otkuda joj to ime, samo znam da je porijeklom ispod glečera u planinama Bernskih Alpa na granici kantona Bern i Wallis.
Njena bosanska rodica se zove Bosna, čudno ime za rijeku. Dolazi ispod planine Igman i ni njenom imenu ne znam porijeklo zasigurno.
Vidio sam još tri njihove rodice u Bosni, sve ljepša od ljepše - Una, Neretva i Drina, čudna imena za rijeke. Mnogi su se zaljubili u njih još kao djeca i nikad ih više ne mogadoše zaboraviti.
Eto, sad znaš - moje su dvije velike ljubavi: jedna je plavuša, Bosna a druga je zelenooka, Aare. Volim ih obje, i nikad neću ni moći ni htjeti reći koja mi je draža ili ljepša. Jedna je ljubav iz djetinjstva, a druga sada, "pod stare dane".
Al' neka - zaljubih se i ne žalim, pokraj nje ću i da ostarim...
___________________
odlomak iz knjige
PIŠEMO, DAKLE POSTOJIMO
narudžba knjige: http://www.lulu.com/spotlight/74220
Nema komentara:
Objavi komentar